FacebookTwitterGoogle BookmarksPinterest

UNATOČ OBITELJSKOM NASLIJEĐU, PROTIV MRŽNJE SE TREBA BORITI LJUBAVLJU

Obiteljsko naslijeđe mržnje i oprosta bilo je tema desete tribine Zašto se mrzimo? u organizaciji Centra za toleranciju

 

Može li se čovjek unatoč bolnom obiteljskom naslijeđu othrvati osjećaju mržnje, bila je tema desete tribine iz ciklusa Zašto se mrzimo? u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust održanoj u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Svoja svjedočanstva iznijele su javne ličnosti koji su trpjeli zbog naslijeđa svojih predaka.

 

10.-Tribina-Zašto-se-mrzimo--18.jpg

10.-Tribina-Zašto-se-mrzimo--10.jpg

Drago Hedl, novinar i publicist, govorio je o ocu koji je za Drugog svjetskog rata kao folksdojčer bio mobiliziran u njemačku vojsku. Nije mu bilo ugodno kad je saznao da mu je otac bio na poraženoj strani, i to nakon što ga je obitelj nastojala poštedjeti te priče i njezinih posljedica. Ipak, zbog toga je u mladosti imao i nekoliko neugodnosti. Iako je jedne godine bio predviđen za nositelja štafete, u posljednji trenutak se odustalo od toga, a kasnije nije prošao ni kao kandidat za tajnika Saveza socijalističke omladine. “Možda bih danas imao drukčiji svjetonazor, no u obitelji su me učili da ne mrzim. Zato mi je žao što se danas veliča zločinački režim iz Drugog svjetskog rata. Zbog svoje situacije danas sam senzibiliziraniji prema ratnim gubitnicima pa sam tako pisao i o zločinima hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu ”, rekao je Hedl, dodajući kako osjeća žaljenje prema svima koji mrze. 

 

Mučnu priču svoje obitelji ispričao je dugogodišnji političar i diplomat Božo Kovačević čiji je otac 1949. zatvoren na Golom otoku, ne saznavši nikad sa sigurnošću zašto. "Otac mi o tome nije pričao do 80-ih kad se u javnosti počelo više govoriti o tim strahotama. Vjerujem da zbog tog naslijeđa majka nikad nije uspjela naći posao, a obitelj je živjela u velikom siromaštvu. Tako ni ja nisam mogao otići na studij bez financijske pomoći, no stipendiju mi nisu željeli dati, a jamstvo za kredit mi nitko od rodbine nije želio potpisati. Na kraju je to učinio susjed", otkrio je Kovačević, ističući kako ni on bez obzira na sve nije odgajan da mrzi.

 

ZASTO_SE_MRZIMO_10_facebook.jpg

 

Otac Ante Prkačina, generala HOS-a i bivšeg saborskog zastupnika, bio je pripadnik ustaša te je preživio Bleiburg i vratio se u Slavoniju. Prkačin kaže kako je zbog toga bio u nemilosti učiteljice, a kasnije i sam nije mogao održati govor pri dolasku štafete u njegovo mjesto, iako je prvotno za to bio određen. "Bilo mi je tada žao zbog toga, no otac mi je rekao da mi ne treba biti. Ipak, otac nikad nije volio govoriti o ubijanju, a od njega sam naučio kako svakoga treba gledati kao čovjeka. Meni je danas teško mrziti", naglasio je Prkačin, otkrivši kako mu nije smetalo što je njegov sin imao djevojku Srpkinju.

 

Potpuno je drukčiji slučaj Danijele Čavlović, PR stručnjakinje i članice inicijative "Spasi me" koja je otvoreno progovorila o svom ocu nasilniku. "Otac je tukao i maltretirao majku, brata i mene, nerazumno tražeći od nas da budemo nepobjedivi, bez prava na pogrešku. Svojedobno nas je sve troje izbacio iz stana da bi nas kasnije primio. Bilo nam je teško, jer u to vrijeme zakon nije u dovoljnoj mjeri štitio zlostavljane u obitelji. Spasila sam se kad sam se udala i prekinula odnose s ocem", ispričala je Čavlović. Kasnije se ipak zbližila s ocem te je s njim otvorila jedan od prvih atraktivnih privatnih smještaja u Zagrebu, no on je s vremenom ponovno počeo praviti probleme, povukao se iz uspješnog posla i financijski je uništio. Zbog toga se i danas nalaze po sudovima. "Protiv mržnje sam se uvijek borila ljubavlju pa unatoč svemu ne mrzim oca", rekla je Čavlović. Svoj je teški slučaj, kako kaže, iznijela u javnost i kako bi potaknula barem jednu zlostavljanu ženu da ispriča svoju priču.

Foto: Borut Planinc

na vrh članka